Mirenje i medijacija u sportu – poticaj za ovaj tekst, bio je članak „ Arbitraža i medijacija u sportu“ – čiji je autor prof.dr. Vjekoslav Puljak sa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Osijeku (Informator – 23.03.2017. g)
Iz tog članka se dade zaključiti kako je arbitražno odlučivanje danas, u svijetu profesionalnog sporta ključno u rješavanju sporova. Tu glavnu riječ vode CAS – Sportski arbitražni sud, ICAS – Međunarodno vijeće za sportsku arbitražu, te poznate FIFA i UEFA.
Interesantno je da u ugovorima profesionalnih sportaša često stoji odredba o odricanju od prava da svoj spor rješavaju putem redovnog suda, već samo kroz arbitražu.
Autor iznosi ideju uvođenja mirenja kao modela uspješnog rješavanja sporova u profesionalnom sportu, budući da je sve više sportaša koji nisu zadovoljni odlukama arbitraža i traže preispitivanje, najviše pred švicarskim Vrhovnim sudom. Stranke često nemaju slobodu ugovaranja, a arbitraža često biva jedina mogućnost kontrole .
Stoga autor članka smatra da je pravedan izlaz iz takve situacije uvođenje mirnog rješavanja sporova kao modela koji je brži, pravedniji, efikasniji i jeftiniji – zbog toga što stranke same, kroz komunikaciju i kroz proces medijacije rješavaju pitanje spora.
Arbitraža, s druge strane, ima veći stupanj pravne regulative, dužu tradiciju, ali i veći stupanj utjecaja društvenih „moćnika“. Za razliku od medijacije – arbitraža je obavezna. Medijaciju može potaknuti povoljnija cijena, veća sloboda odlučivanja u sporu i brzina donošenja odluke. Međutim, kad se dogode slučajevi uzimanja dopinških sredstava ili kaznena djela korupcije – često se takve situacije mogu rješavati jedino arbitražnim postupkom.
Kao alternativa arbitraži, medijacija nema unutarnju snagu pravnih pravila, ali nema ni opasnosti za korupciju arbitara. Ona se može primjenjivati u manje važnim sporovima, a sudionici mirenja uvijek mogu odustati od postupka. Ukoliko medijacija ne uspije – uvijek se može ići u arbitražni postupak, što može biti dodatna motivacija za primarno uključivanje medijacije za rješavanje sportskih sporova.
CAS – kao najutjecajniji, arbitražni sud inače propisuje vođenje postupaka mirenja, ovlaštenja strana, te početak i kraj procesa ( koje li ironije i sukoba interesa – op.aut. I.M. )
Poznata je činjenica da se u vrhunskom profesionalnom sportu okreće veliki novac ( mediji, oglašavanje, klađenje ) pa je u svemu tome logična pojava korupcije i stvaranje centara moći.
U sportu se često kroz postupak arbitraže odlučuje o velikim novčanim iznosima, ali i o sudbinama vrhunskih profesionalaca, dobro plaćenih i traženih. Na žalost – brojni sudionici arbitraže ne prihvaćaju sa odobravanjem postupak mirenja koji bi – za razliku od arbitraže – bio samostalan, brz, povjerljiv, a stranke bi se mogle same dogovoriti i donositi odluke o svom sporu. Osim toga – u procesu arbitraže postoji realna opasnost od korupcije arbitra.
Međutim, naše je mišljenje, kako se sporovi u sportu ne događaju samo u domeni vrhunskog sporta, nego i u sferi amaterskog sporta, te među navijačima. Sport je vrlo masovna, popularna, planetarno utjecajna i raznovrsna društvena djelatnost. Na sportskim priredbama vrlo često dolazi do eskalacije agresije, sukoba među navijačima i gledateljima, a često su i snage policije primorane djelovati. Eskalacija nereda na sportskim događajima posljedica je narušene komunikacije među grupama.
Pitamo se: Može li mirenje djelovati uspješno u ovakvim i sličnim situacijama? Smatramo da može! Postoje taktike i tehnike , ali one se moraju razrađivati preventivno i strateški, uz multidisciplinarni pristup. Tu je potrebno dugoročno strateško razmišljanje koje podrazumijeva uključivanje ljudi različitih struka i znanja , te formiranje akcijskih i terenskih grupa koje će konkretno djelovati.
Svemu tome, po našem mišljenju, treba prethoditi analiza društvenog stanja, odnosa grupacija u sportu, prakse sportskih saveza i udruga.
Činjenica jest da ni jedan sport nije samostalan i neovisa, te ima snažan utjecaj na okolinu i društvenu klimu. Sukobi navijačkih grupa često se prenose i na situacije izvan sportskih terena, posebno na društvene mreže.
Bivajući svjesni značaja i uloge sporta u zajednici – medijatori svoje djelovanje nužno proširuju i na sportsku publiku, njihove udruge te sportaše. To je vrlo široko i zahtjevno, a specifično područje koje traži specijalističko osposobljavanje ( kao npr. obiteljska medijacja ).
Bilo bi logično i razumno da se ova problematika uobliči kao kolegij na Kineziološkom fakultetu ili na akademiji Sportskog menadžmenta.
„Centar za mirenje, medijaciju i razvoj komunikacija“ u Splitu ima program ovakvog specifičnog osposobljavanja, a koji je sastavni dio projekta „Medijacija u zajednici“
Sudionici sporta nisu samo vrhunski sportaši – profesionalci koji su vezani specifičnim ugovorima za razne klubove. U ovu specifičnu, a vrlo brojnu grupaciju uključeni su i suci, članovi uprava organizacija, organizatori natjecanja, članovi klubova – natjecatelji raznih uzrasta, rekreativci te navijači. Svi oni ulaze u raznovrsne komunikacije koje mogu prerasti u sukobe ili sporove.
Osnovni cilj uprava sportskih organizacija, organizatora sportskih događanja, samih sudionika sportaša i publike trebao bi biti zdravo sportsko komuniciranje u skladu sa sportskim pravilima i postojećim zakonskim propisima, kao i društvenom tradicijom.
Uspješnost, učinkovitost i vrijednost medijacije u sportu jest u preventivnom društvenom djelovanju medijatora prema svim sudionicima sportskog organiziranja i djelovanja.
Zaključak :
Sport je jedan od najmasovnijih, najraznovrsnijih i najutjecajnijih oblika društvenih komunikacija u zajednici.
Medijacija u sportu ima značajnu društvenu ulogu. To je formiranje društvene svijesti kroz transformaciju agresije, netolarancije i manipuliranja u tolerantno ozračje sportskog navijanja bez agresije i nasilja.
Pripremio: Ivan Matešić