Ljubav prema obiteljskim filmovima obilježila je moje djetinjstvo. Kad bi takav film prikazivao odbacivanje nekog filmskog lika iz prirodne zajednice, kao što je npr. obitelj – toliko bi suosjećala s njim, da sam htjela uskočiti u radnju, izbaviti ga, zagrliti i čuvati zauvijek.
Kada sam se u svojim dvadesetim našla na studiju pedagogije – pratio me isti doživljaj – no ovaj put je to bila surova realnost. Studentska praksa vodila nas je u domove za nezbrinutu djecu i tužni filmovi postali su istinite životne priče.
Htjela sam svu, ali baš svu tu dječicu iz domova dovesti k sebi, zaštititi ih, spasiti, voljeti…A to je bilo realno nemoguće.
Godine su tako prolazile, a moji porivi nikako nisu prestajali dok jednog dana ona latinska poslovica – “Res non verba” ( u prijevodu – djeluj, nemoj samo govoriti ) – nije kod mene doživjela svoju reinkarnaciju…
Vjerojatno sam tako sa smješkom i raširenih ruku otvorila vrata mnogim novim izazovima i dinamikama u svom životu, a jedan od njih je i medijacija.
Razmišljajući o tome kako ispričati priču i podijeliti time svoje iskustvo – koje će čitatelja – nadam se privući i potaći na razmišljanje, a medijatora motivirati na promišljanja o vlastitim uvjerenjima – došla sam do nekoliko spoznaja koje ću metaforički objasniti
Medijacija je alat koji djelujem na svoje područje djelovanja – između ostalog – postizanje skladnih međuljudskih odnosa.
Medijacija je lijek koji ublažava bolove i rane iz problematičnog odnosa među ljudima, ponekad čak sliči na zajedničku šetnju, trčanje, možda čak i boks – zašto ne ? 
Medijacija je jezik – kojeg moramo uvijek vježbati, učiti i prakticirati.
Medijacija je plovidba – u olujama koje podižu ogromne valove koji nas prijete potopiti – mi medijatori našim navigacijskim vještinama usmjeravamo brod ljudskosti i pravim pitanjima spašavamo i brod i ljude, a i teret.
Nije lako biti medijator. I mi smo ljudi i ponekad nas zavede subjektivna percepcija nekog odnosa. I kada osjetim da me taj osjećaj ometa u objektivnoj prosudbi – ponovo čitam s svoje materijale s Foruma za slobodu odgoja, vježbam reflektiranje, parafraziranje, autorefleksiju, prepoznavanje osjećaja, usmjeravanje i brojne druge tehnike.
Oni osjećaji sa kojima sam krenula u ovu priču nisu me nikada napustili, ali edukacijom i življenjem medijacije, ja sam od pasivnog i nemoćnog promatrača postala djelotvoran suigrač života. Omogućila sam boljitak sebi i zajednici.
Pozivam i vas na izazov medijacije i vjerujte mi – zajedno možemo doprinijeti dobru sebi i drugima.
” Taj san u slapu da bi mog’o sjati i moja kaplja pomaže ga tkati ” – D. Cesarić
Nataša Trebotić